O migreni

Manu propria kineziterapija

Kineziterapija je disciplina fizikalne medicine u kojoj terapeuti, služeći se različitim metodama, pokušavaju kod pacijenata korigirati i pravilno usmjeravati pogrešno izvođenje pokreta, učiti ih kako da sami pokretom opuštaju zgrčene i napete mišiće i na koncu pokretom suzbijaju fizičke boli. Migrena je jedan od oblika glavobolje i tako spada u fizičke boli pa je i česta dijagnoza kojom pacijenti dolaze kineziterapeutu.
Samoubistvo jedne prijateljice, nazvati ću je Ana, me je probudilo iz uspavanosti i vjerovanja da su metode kojima se već godinama u svom poslu kao kineziterapeut služim neoborive i jedino dobre za pacijente.
Imati prijateljicu i pacijenticu u kineziterapeutu sjedinjuje osjećaja zadovoljstva i velike odgovornosti, širi granice djelovanja, ali sputava kritičnost.

Problem koji je Anu mučio je bila glavobolja, migrena nepoznatog uzroka sa svim popratnim pojavama. Godinama sam je pokušavala naučiti kako da sama opusti mišiće da bih uspjela osloboditi njene zglobove od nepokretnosti i pravilnim kineziterapeutskim vježbama ostvariti snagu za svakodnevne pokrete. Istovremeno je jedan psihoterapeut pokušavao ublažiti probleme koji su tištali njenu dušu.
Odnos između osjećajnog i misaonog uma je u povijesti filozoffije i psihologije uvijek bila tema puna nedorečenog i neobjašnjivog. Poznato nam je da slika filozofije nije izrastala iz okvira srca, nego se razvijala u okvirima razuma. Počevši od dualizma, stoičke mirnoće, kritikama zdravog razuma i željom za moć filozofija i psihologija su rasle paralelno i nastojale suzbijanjem emocija, tog najstarijeg oblika ljudske spoznaje, probuditi ono razumno u čovjeku.
Ana je studirajući povijest filozofije, pohađajući tečajeve iz psihologije cijeli svoj život odživjela dualizmom svog ranjenog bića. Uvjerena u istinitost pročitanog i naučenog često mi je govorila da su zanosi akademski škodljivi za razvoj intelekta, pa je skrivala svoje srce u maglovitom oblaku svojih snova i prezentirala lažno sretnu ženu u svijetu čistog razuma. Migrenino carstvo je bio azil u kojem se skrivala od svoje kritike čistog uma. Razgovarajući s njom o stanjima koja je pamtila iz vremena napada migrene, shvatila sam da je ona podnoseći bol danima živjela ono za nju nedohvatljivo u svakodnevici. Sve što je pokušala ostvariti u privatnom i poslovnom životu je na koncu završavalo bijegom u za nju poznato maglovito stanje između sna i zbilje, u stanje totalne pasivnosti tijela. Grleći san ona se budila sa zgrčenim mišićima i nepodnošljivom glavoboljom koja je blokirala sva druga osjetila.
Ana se, shrvana apsurdima svog života koje nije svjesno spoznala, ubila jedne Ivanjske noći i ja poslije njene smrti poželjeh pronaći metodu kojom bih mogla otkrivati apsurdnost nemogućnosti pronalaženja uzroka nekim oblicima migrene. Poželjeh izgraditi misaono- osjećajni most između psiho i kineziterapije, most u čijoj sredini se nalazi "zamak spasenja" u kojem životne besmislice dobivaju ruho smišljenosti, u kojem se spoznaju apsurdi i prihvaćaju kao život.
Pokušavala sam u Kafkinim tekstovima otkriti razlog zašto Joseph K. nije uspio pronaći put do zamka, u Camusovoj filozofiji spoznati što su revolti, a što apsurdi života.

Sjedinjujući znanje iz kineziologije i patologije pokreta sa filozofijom dvojice velikana, željela sam prvo u sebi samoj pobijediti čisti razum i osjetiti osjećaj apsurdnosti života, onu neutješivu nagost duše kojoj sam odgojem i obrazovanjem oduzela emocionalno ruho.
Svakodnevica je postala laboratorij u kojem sam pokušavala spoznati jednoličnost moga života i života mojih pacijenata, uspoređujući moje i njihovo ustajanje iz kreveta, odlazak na posao, vožnju tramvajima, autima, rad u biroima tvornicama, ručavanje, večeravanje i ponovno spavanje. Monotonija ili besmislenost ponavljanja uvijek istih rituala otupljuje osjetila i guši osjećajnost, one se ugnjezde kao duhovno zlo i tako se čovjek nesvjesno počinje u svom životu osjećati strancem. Noći su tada doista bez snova i pune strahova od svakodnevice. Tako od ponedeljka do subote, buđenje, ustajanje iz kreveta i jednostavno djelovanje. Mi postajemo automati sa unaprijed programiranim djelovanjem bez samoosjećajnosti, a onda, svjesni da je nedelja neradni dan, oslobođeni pritiska obaveznog ustajanja mi opušteni ulazimo u noć punu snova iz koje se mnogi više ne žele probuditi, nego nesvjesno grče mišiće kao da zagrlajem žele zadržati ono buđenjem nedohvatno i nedostupno.
Meni se pričinja kao da oni u toj noći oslobođeni od utvara svakodnevice svjesno ulazeći u neradnu nedelju, nesvjesno ulaze i u migrenino carstvo hrleći ka "zamku spasenja" u kojem spava podsvijest puna neostvarenih želja. Pitaju se nesretni što li se to krije u očima tuđim, u srcima tuđim u dušama tuđim što je nevidljivo očima njinim, srcima njinim, dušama njinim. U tim dušama se često ugnjezdila snaga lažnog Anđela koji širi hladnu plavićastu svjetlost nepostojanja i zatvara im puta ka zamku spasenja, ka anđeoskom zamku koji se krije iza vrata njihove svijesti.

Lažni anđeo svjetlosti plave širi nemir u nesretnoj glavi, šalje lažne svjetlosne zagrljaje kao iskrene pozdrave, skrivajući se iza ljubavi Božje koju mnogo biće slavi. Njegova je svjetlost hladna i daleka, skriva se u duši kojoj je svjetsko znanje prepreka, izaziva suze, daruje pogrdne riječi, uživa u ishodu međuljudske svađe, tuđom boli svoje rane liječi, za njega, osim ljudske tuge, ne postoji ništa slađe. Umornim tijelima on otrov je pravi, lepet njegovih krila breme duševnoga bola poklanja, i onda kada čovjek svjetlost vječnu slavi, lažni anđeo o tmini ljudske duše sanja. Bojim se njegova sjaja, strahujem od njegovih svjetlosnih zagrljaja i noćas ću usnuti i ljubičastim snovima ploviti, razapet ću nevidljiva svjetlosna krila moga čudesnog Anđela mira i trenutke sreće u njegovom zagrljaju loviti. Lažni Anđeo svjetlosti plave vječni je neprijatelj ljudskome životu, širi dušom neugodu, truje srce svojim ledenim sjajem, zagrljejm svoji ubija ljubavi ljepotu.

Prisjetih se vremena oluje ruža, vremena kada sami i ja sama tražila tog nekoga očima neznanog, ali srcu znanog u očima tuđim. To je bilo vrijeme kada sam pisala lapršavi stih, stih bez zrcaljenja znanja u njemu jer tada nisam znala ono što danas znam.

Postoji netko

Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan što ljubav dahom svojim tebe u meni, mene u tebi, u život od snova tkan, u potok što srećom žubori i o ljepoti trenutka tiho mi zbori.Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, netko neznan, a znan, nevidljiv, a kristalno jasan, prozirnih krila i zlaćane kose, srcu nečuno glasan.Da postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, lubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, dušom spoznatljiv.I ja evo šapućem tebi u sebi i meni u tebi Anđele moj dragi, čuvaru moj blagi, hvala ti za sreću, ljubav i san.

Taj put je ostvariv, kada spoznamo svoje misaono osjetilno- osjećajne mogućnosti. Zavolimo sebe i onda ljubav uistinu postaje naš anđeo čuvar, onaj tajnoviti netko kojeg osjetimo u očima boje sna, ali vidimo svojim uzdrahtalim srcem.

Spoznavši da psiho i kineziterapiju dijeli tek ime pokušala sam uz terapiju pokretom uvesti pacijente u svijet njihovih misaonih slika o tijelu, pokretu i boli. Kada su mi opisivali te slike često su se prisjećali i snova iz kojih su se budili sa glavoboljom i onda se vraćali u njih ostajući cijelu nedelju u krevetu. Snovi su obično bili puni neke daleke svjetlosti kojoj su hrlili, ali ih je u tome priječila neka neman koja im je krala pola lica, onaj netko nevidljiv očima, taj tajnoviti stranac koji nas uvodi u snove iz kojih se više ne želimo probuditi.

Migrena je oblik glavobolje koja već u svom imenu naznačava da je bol izražena samo u jednoj polovici glave. Napetost mišića je kod mojih pacijenata isto tako puno jača na onoj strani vrata i ramenog pojasa na kojoj se javlja glavobolja.
Kada upitam pacijente tko ili što se krije u svjetlećoj kugli kojoj teže obično neznaju na to pitanje odgovoriti, ali pri samoj pomisli na to svijetlo njihovi mišići se opuštaju.
Još uvijek tražim način kojim ću uspjeti djelovati na pacijente da si jednog jutra ustajući iz kreveta, umjesto razmišljanjima o obavezama koje ih tog dana očekuju, postave Camusovo pitanje:
"Zašto ja živim ovako?"
i da onda na to pitanje iskreno odgovore i da spoznaju svoje slabosti, da sebi samima priznaju da to što žive nije pravi život.
"Kada čista mehanika života postane vidljiva, onda treba naučiti ući u dubinu procesa i spoznati njegovu bit. Svakodnevica nesmije ostati ispred zida naše osjećajnosti, jer onda se život uistinu pretvara u tekuću traku naših navika i mi postajemo automati koji se pokreću bez svjesne spoznaje." pomislih jednoga dana dok se u mojoj glavi vrtio film proteklih dana.
To je uistinu ono što je Camus pisao.
"Zar i moji dani nisu slični? Ja isto ne ulazim u dubinu procesa nego jednostavno ustajem iz kreveta, tuširam se, radim, jedem i spavam. U čemu je razlika između mene i mojih pacijenata?" pitala sam se svjesna da svakome od nas prijeti opasnost od bijega u migrenino carstvo.

Migrenino carstvo je uistinu utočište za neobjašnjene strahove i apsurde života, ali "zašto se Ana ubila?" je bilo pitanje na koje nijedan odgovor nije bio zadovoljavajući.
Apsurd njene prerane smrti me još uvijek prisiljava na razmišljanje i ja se ponekad uistinu zapitam isplatili se živjeti. To je najosnovnije pitanje i jedino stvarno filozofsko pitanje. Kada si na to pitanje odgovorim sa "da" sve drugo onda postaje misaona igra i lakoća življenja počinje već buđenjem.
"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja." to je početak jedne pjesme koju sam napisala u djetinjstvu.
Možda je moja sreća u tome da sam rođena u zemlji u kojoj je nebo veliko i plavo, u kojoj je horizont beskonačan. U mojoj zemlji su i noći svjetlije jer na nebu ima više zvijezda. Sjećam se Ivanjskih vatri, tepiha od kresnica i očiju neba stopljenih u osjećaj koji danas nazivam ljubav. Nemogu zaboraviti bezbrižnost i besmislenost djetinjstva i jutra u kojima se horizont širio pred mojim još snenim očima i pozivao me u avanturu života. Prisjećam se da sam tada oponašala moju malu mačkicu i kao i ona prije doručka prvo istezala mišiće i zjevala, da zjevala.
To je trentak istine, moj zamišljeni most između tijela i duše na kojem se događaju promjene, trenutak u kojem bi trebalo barem pokušati osjetiti osjećaj slobode duha i tijela, trenutak iz kojeg će sami od sebe izrastaiti duboki uzdasi i polagani dugi izdasi, opuštanje mišića između rebara i kralježnice, oslobađanje njihovih zglobova koji će glavu, laganu kao perce, ponijeti u novi dan. Oči se tada same od sebe otvaraju, a mišići lica opušteni od nočnog grčenja dozvoljavaju čeljusnom zglobu slobodne pokrete donje vilice. Ja tada zijevam i rastežući se oslobađam tijelo za svakodnevne pokrete.
Oni koji zaborave od kuda dolaze neće nikada saznati kamo idu. Ana je željela zaboraviti siromaštvo radničke četvrti u kojoj je odrasla, neznanje njenih roditelja i nepoznavanje manira dobrog odgoja. Ušavši u svijet obrazovanih, udavši se za čovjeka s manirama ona je učila salonsko ponašanje i u sebi svjesno ugušila sve porive s kojima smo rođeni. Nitko joj nije rekao da ono što se ne radi javno nije zabranjeno u trenucima opuštanja i buđenja.
Mnogi od mojih pacijenata su svjesno zaboravili od kuda su krenuli u avanturu život, teže svjetloj budućnost bez sjećanja na apsurde djetinjstva. Čini mi se da oni, zaboravljajući ljepotu djetinjeg buđenja, kao i Ana lutaju tamnom stranom života vjerujući da je sve što čine smisleno i tako nespoznavajući apsurde svog življenja nespoznavaju ni trenutke sreće.
Pričinja nam se da svi s vremenom odrastanja postajemo Sizif, jer mi se od jutra do večeri pokušavamo uzdignuti na ljestvici karijere, ali samo nekima uspijeva uistinu izdržati u onome što moraju činiti i svaki dan iznova spoznavajući apsurdnost onoga čemu teže s istim zadovoljstvom prolaziti isti put. Oni koji rade samo misaonim umom nisu uistinu Sizif, oni samo misle da su pobjednici, oni ne spoznavajući apsurde ne osjećaju zadovoljstvo u radu, nego strahove od sljedećeg dana u njima živi zao duh koji krade san potreban da bi se uistinu živjelo. Kada apsurdi iz podsvjesti bljesnu kao iskre i u snovima zasvijetle kao istine, oni se počnu bojati buđenja i nesvjesno ostaju u migreninom carstvu.

O besmislenosti boli i o jednoj tihoj smrti

Ovo je priča o Ani, njenom psihoterapeutu i meni njenom kineziterapeutu. Ovo je istovremeno i priča o migreni i samoubistvu koje se možda moglo spriječiti da smo metode psiho i fizioterapije stvarno povezali sa svakodnevnim životom. Psihoterapeut i ja smo svaki za sebe učili, savladavali nove obrasce u znanosti, pohađali kurseve, razmišljali o novim metodama, ali mi smo cijelo vrijeme djelovali odvojeno, mi nismo nikada razgovarali niti izmjenjivali misli. Ana je, zbog uvriježenog običaja odvojenosti tretmana, živjela na dva kolosjeka i za nas ipak ostala nepoznanica, kao Schrödingerova mačka zatvorena u kutiji, jer joj nismo uspjeli dokazati da se odluka o promjenama i samo razumjevanje smisla života nalazi u njoj samoj i da samo ona može sjediniti svoju dušu i tijelo, provesti promjene i samo ona može odrediti smisao svoga života. Ni nama tada nije bilo jasno da mi mjereći njene postupke i važući njena djela mjenjamo njena stanja, ali ne dobivamo željene rezultate. Mačka zatvorena u kutiji je možda živa, a možda je i mrtva. Ako se kutija otvori mačka je sigurno mrtva.To je jedan od apsurda znanosti i meni se danas čini da je nevidljiva ruka Anine sudbine prije vremena otvorila kutiju.
Anino samoubistvo je jedan od apsurda koji potvrđuje to pravilo, za nju je riješenje apsurda uistinu bilo samoubojstvo.
Tek poslije njene smrti je u mom najsakrivenijem dijelu svijesti, mom egoističnom umu, prostrujala energija nove spoznaje. Spoznala sam da se iza svijeta jasnih događanja krije tamna, vječno nerazumljiva snaga naše podsvjesti. To je onaj dio bića u kojem sazrijevanjem pohranjujemo naše strahove i apsurde života. Apsurdnost postojanja se uvijek iznova dokazuje našom nesposobnosti da uđemo u najdublji dio sebe i da tamo na granici između sna i jave odlučimo kako ćemo živjeti i da upravo tamo i počnju pokreti kojima ja lječim pacijente.
Pročitala sam još jednom, pa još jednom Camusove "Oglede o apsurdima".
Dok pišem ove redke sjećam se Camusovih i Kafkinih apsurda, sjećam se "Stranca" i Josefa K. I jedan i drugi su utjelovljenje nade dok ih guši vrijeme u kojem žive. Umjetnost dobre literature je u tome da te prisiljava na ponovno čitanje.
U psiho i fizioterapiji je svaki slučaj drugačiji, svaki pacijent poseban i naše trenutačno znanje nije dovoljno za novi slučaj. Rješenja koja nudimo su ustvari uvijek obavijena nedostatkom pravih rješenja. U literaturi se pri ponovnom čitanju otvaraju nove mogućnosti i nova shvaćanja tog već dobro pročitanog. Tu nema pravila i zakona koja određuju rezultat. Čitaocu se otvara beskonačnost u kojoj on sam zaključuje hoće li dalje čitati ili ostaviti knjigu.
Shvatila sam da bi posao psiho i kineziterapeuta trebao biti sličan dobro napisanim knjigama. Na sajmu naših imena naša djela stoje neukoričena, ali svaki od nas sa svojim znanjem nudi isto tako iluziju koja bi trebala pobijediti fizičku i psihičku bol. Umjesto da slijedimo strogo određene obrasce u metodama kojima se služimo trebali bi početi pričati priče sa sretnim završetkom.
Migrena nije samo bol, ona je apsurd koji svakog pogođenog pretvara u Josefa K. Optužen za nešto čemu nezna razlog pacijent se brani iako nezna od čega se brani.
Ana se branila od te apsurdne boli tražeći zamak spasenja ne pronalazeći put k njemu. Lutala je životom slušajući naše glasove koji su očito bili samo zaluđivanje njenoj nesretnoj duši. Pustolovina njene duše je završila tragično jer smo joj, slijedeći dijagnozu, nudili rješenja, a nismo spoznali da ona ne sudjeluje svjesno u tom procesu. To nije bila dobra terapija.
Uveli smo je u svijet njenih problema, ja u svijet napetih mišića i iz njih proizašlih bolova, psihoterapeut ju je naučio spoznaji apsurda i strahova. Između nje i "zamka spasenja", koji smo joj svaki na svoj način nudili, nismo napravili mostove kojima bi se ona mogla služiti. Na tom dugogodišnjem putu je njena podsvjest ostala nedodirnuta, ona ipak nije uspjela osjetiti osjećaj koji smo mi u njoj željeli probuditi.
Bezimena bol je bila jača od mojih nastojanja da toj boli zajedno pronađemo ime. Apsurd Aninog samoubistva je potaknuo mašineriju moje samoobrane i ja sam tražila za sebe olakotne okolnosti, ali sam na koncu shvatila da sam premalo znala iako sam mnogo toga naučila. Spoznala sam da je problem migrene nerješiv samo metodama kineziterapije, a psihoterapeut je spoznao da njegove metode same za sebe ne vode konačnom cilju. Kineziterapija granići s psihoterapijom i jedino timski rad vodi željenom cilju. Kineziterapija je put ka buđenju energije samoizljećenja i ja danas, deset godina kasnije, znam da moram u pacijentu potaknuti energiju dinamičke samoorganizacije svih njegovih tjelesnih struktura i tako ucrtati put ka samoizljećenju.

Most ka zamku spasenja

"U Migreninom carstvu" postoji grad opasan šumom strahova, grad u koji mogu ući samo sretni ljudi. To je jedan od apsurda koji me prisiljava na razmišljanje o njemu i ja ga zamišljam kao zamak u perivoju sna. Potražimo ga sada zajedno.
Pokušajte si zamisliti vaš zamak da bi se probudili iz začaranosti migrenine snage. To nesmije biti grad kako ga vidite kada šetate gradom svoje mladosti ili nekim novootkrivenim gradom vaših putovanja, to je zamak u čijem perivoju miriše život. Zatvorite oči, začepite uši i nos, počnite svojim emotivnim umom osjećati, gledati, slušati i mirisati.
Sjetite se glavobolje i mučnine koju ona izaziva u vašem tijelu. Doživite ponovo oluju u glavi i sve bljeskove, zvukove i mirise koji vas onesposobljuju za sljedeći dan i možda za onaj iza pa možda za još jedan. Zatvorite oči i uđite svjesno u te davno prošle doživljaje.
Iza tih slika koje sada vidite se nalazi zamak spasenja. Dok titra i blješti pred Vašim očima, dok kuca i zavija u Vašim ušima, dok Vas neki neugodan miris guši udahnite duboko, udahnite punim plućima, udahnite još dublje, ne prestajte udisati. Sada polako izdišite, polako i dugo, izdišite kroz usta i nos, uvlačite trbušni mišić i pupak u trbušnu šupljinu, izdišite da izbacite sve mirise iz sebe, izdišite i uvlačite trbuh dok ne osjetite da se sljubio s vašim leđima. Sada ponovo opustite mišiće i udahnite ponovo punim plućima udahnite novu misao i spoznajte novu sliku koja će se pojvaiti u vašim zrcalnim neuronima. To je slika vaših prikrivenih strahova. Dozvolite srcu da diše dok lutate tom strahovitom šumom. Sjetite se da ste napustili obitelj, da su Vaša djeca nesretna zbog Vaše boli, da odlaze u školu potištena jer ste vi ostali u tami spavaće sobe. Udišite zimu i hladnoću Vašeg neživljenog života. Udahnite bol kojoj neznate ime, udišite još uvijek. Sada vam se magli pred očima, šuma kojom lutate postaje još tamnija. Zatvorite oči i počnite izdisati polako kroz usta i nos, uvlačite trbuh dok se ne spoji s Vašim leđima, izdišite još, još, još.
Sada otvorite oči i udahnite sreću. Pred vašim očima će se ukazati zamak u perivoju vašeg sna. Probudite se mirisom jutarnje rose i mirisom ljepote neke davne uspomene. Vjerujte mi to nije slika koju vam ja opisujem, to je slika koja se krije duboko u vama samima. Tu u najdubljem dijelu Vaše još nedotaknute svijesti se krije grad u kojem sunce nikada ne zalazi, tu spava sreća koju jedino Vi možete probuditi.
Zatvorite još jednom oči i izdišite polako i duboko. Osjećate li oslobođenje duše. Kroz vaš nos i usta izlazi bol i njom izazvani strahovi, izlazi smrad neprozračene spavaće sobe u kojoj ste se danima gušili. Otvorite oči, to što vidite nije slika koju sam opisala, to je jutro Vašeg ponovnog buđenja. Vi ste ušli u svoju krv i svoju dušu. Pronašli ste iza ogledala mučnine Vašeg života, svoju petu stranu svijeta, zamak u kojem se grle Vaša ljubav i sreća, zamak opasan bedemom kroz koji migrena nemože prodrijeti. Sada počnite disati Vašim normalnim ritmom. Vaše tijelo je istovremeno stabilno i gipko. Sve napetosti prošlih dana su prešle u osnovni tonus Vaših mišića. Vaša glava lebdi ka suncu koje ulazi u Vašu sobu kroz otvorene prozore Vaše svijesti. Zamak spasenja je tamo gdje ste vi.

Sada ste spremni za promjene i ja ću vam ispričati još jednu priču.

O ludama i igri trenutka

Luda je lice koje reprezentira snagu čovjekova uma, simbol za smjeh koji s ničim nije povezan i povezuje sve. Ono predstavlja istinu života, nekorumpirano, odlučno, zaigrano, slobodno i užasno živo. Luda je naš saveznik, ali u isto vrijeme širi oko sebe strahopoštovanje.
Ta luda u nama je osnova da je povijesno i u legendama luda doista živjela i prikazivala se u različitim oblicima.
Till Eulenspiegel je bio moralna instanca koja je dobre građane razotkrivala u njihovoj škrtosti, slabostima i gluposti.
Nasruddin je bio mudrac arapsko-perzijskog svijeta.
Dvorska luda je simbol istine, mudro zrcaljenje njegovog odnosa prema kralju. Njene šale su bile uvijek zamotane u ruho jednog od dvorjana, ciljano prepoznatljive, pa je zbog toga dvorska luda rijetko preživjela kralja.
Mitovi o ludama ističu njeno značenje kao garanciju životne istine, ostaju sjećanje na stvarnost vremena koje je reprezentirala.


Pierott i Harlekin imaju u narodu dugu tradiciju, ovisno o kulturi u kojoj su živjeli. Cirkuski Clown s crvenim nosom i prevelikim cipelama se pojavio u 18-om stoljeću u pauzama artističkih predstavljanja. On traje i pojavljuje se uvijek iznova, on živi s nama i poklanja nam smijeh i uči nas istinskom životu. Clown tužna lica, igrajući smrt, umire osmjehujući se.
Luda u Clownu nema moć, ona djeluje svojim bićem da bi, svojom sposobnosti, ljude svog vremena, zarazila smjehom.
Luda u clownu na pozornici se igra s trenutkom u trenutku, trenutkom vječnosti koji je povezuje s nama i našom srećom, trenutak koji usmjerava put snage ka srcima. Dok ih promatramo oni postaju simbolom naše iskonske naravi, naše kreativnosti i sposobnosti prihvaćanja igre iz čega na koncu kao erupcija vulkana izlazi smijeh, naše najvrijednije svojstvo. Probuđena luda je nula, ono ništa u nama koje uvijek stoji iza naših napamet naučenih životnih uloga i vjerno čeka na nas iza granice običnog života. Ona je u isto vrijeme, trenutak našeg opuštanja, trenutak u kojem smo sami sebi vjerni i identični sa samim sobom. U trenutku njenog buđenja počinje naša autentična, slobodna životna igra.
Luda nam u nama priča priču o stvarnom životu, o igri ozbiljnosti koju naučeni igramo, o neuspjesima i nesigurnostima naše umorne duše. Ona budi sposobnost duhovitosti, uzburkava rijeku kreativnosti i smijeh prelazi u snagu, koja nije tehnika nego izraz naše čovječnosti, snaga koja postaje odmor našem utjelovljenom umu i mi tada nesvjesno prihvaćamo apsurde i živimo ih.
Biti Clown, Clown bez maske, crvenog nosa i prevelikih cipela, znači pobijediti strahove, znati se odlučiti i učiniti pravi korak na pozornicu života. Sloboda lude, koja se u nama budi, je u slušanju svog srca, u oslobađanju od okova etabliranih pravila reda i ponašanja, unutar kojih postajemo nevjerni samome sebi, izdajemo samoga sebe i stvaramo jednu novu vrstu nereda o kojoj nitko ne razmišlja. Dok ne spoznamo i ne probudimo ludu u sebi mi stavljamo masku ozbiljnosti na lice, da bi zaštili svoju ranjivost. Ta maska, koju nitko ne primjećuje na našem licu, nas sve više i više udaljuje od nas samih.
U svojoj jezgri smo mi svi lude, svi smo povezani sa pravim životom, svi smo u svojoj jezgi zdravi.
U svijetu u kojem živimo je najveća hrabrost biti autentičan, veliki riziko je početi se, javno i "bez razloga", smijati. Mudrac, obrazovana luda univerzuma, je ona nula, ono ništa u nama koja se bori protiv osjećaja straha. Ono čega se dobri građanin, pa čak i demonstrant mašući zastavom, boji za ludu postaje istinski izazov. Luda je djete u nama, nedužno i bez predrasuda, djete koje gleda u oči osobnu katastrofu i bori se sa sjenama stvranosti. Probuđena, luda shvaća život kao obavezu, a ne pravila i zakone koji ga određuju.
Upravo zbog toga se smijemo Clownu na pozornici, on čini upravo ono čega se većina nas boji. On se predaje igri i osjećaju, on zapinje, on se blamira, on neuspjeva, on zakazuje, ali nikada ne gubi svoje dostojanstvo, pa zato ne gubi niti svoju duševnu ravnotežu.
Spoznamo li svoje slabosti i zavolimo ih u sebi možemo se snjima i šaliti, možemo ih prezentirati kao svojstva kojih se ne stidimo. Za taj korak u samoosjetilnost je potrebna hrabrost.
Pođimo u mislima zajedno na most koji spaja našu dušu i tijelo. Tek tu se možemo odlučiti za skok emocionalnog uma u dosad nepoznato područje sebe samoga, u dubinu velikog mora naše duše iznad koje viri kao vrh sante leda naša samosvjest, to je skok pri kojem se nesmije dugo razmišljati, mora se samo poželjeti skočiti.
Tako ulazimo u pravi svijet svoje osjetilnosti, u svijet suprotnosti, koje ostvaruju našu duševnu ravnotežu. Tek tada osjetimo da sve ono što smo do tog trenutka shvaćali kao pravi smisao života mora proći kroz prizmu lude u nama. Naše unutarnje svijetlo se zrcali u prekrasnim nijansama dimenzija naše istinske stvarnosti. Tim svjesnim činom, razotkrivanja naše podsvijesti, mi spoznajemo da se cijeli život sastoji od suprotnosti: svjetlo- tama, visina- dubina; počinioc- žrtva, ali u isto vrijeme nam postaje jasno da i u nama samima, u našoj samosvijesti postoje suprotnosti: samosvjest počinitelja i samosvjest žrtve. Misao u tom trenutku, sputana još uvijek nametnutom nam napetosti duše, samo zrcali davno potisnuti osjećaj, istinu po kojoj se ta svojstva u nama boje jedno drugoga, ali nastupajući zajedno se ne osjećaju strah.
Smijehom se oslobađamo unutarnje napetosti i ujedinjujemo suprotnosti, pa tek onda osjećamo kako te dvije svijesti jedna drugoj služe.
Tijelo postaje zrcalo lude u nama, jer u njemu su programirane sve naše životne igre, svi naši stavovi. Mi se po njima krećemo, govorimo, mislimo, osjećamo ili ne osjećamo. Luda se u svojoj igri koristi tim svojstvima i onda ih polarizira lašti i oblikuje. Ona otkriva naše želje i nadanja, luda je iskonska emocija i njen stav, luda istražuje ono što smo davno zatomili negdje duboko u riznici postojanja, luda misli za nas i pretvara emociju u osjećaj, u duhovitost naše osobosti.
Tada otkrivamo i filzofiju lude u nama, filozofiju koju su nazvali Narozofija. To je filozofija trenutka, filozofija koja ne pozna dvoumljenje i traženje, filozofija kojom živimo vječnost u stvarnom trenutku postojanja. U isto vrijeme je to nova filozofija smijeha u kojoj je upravo smijeh izvor mudrosti. Smijeh, kao dimenzija sreće, je osnova te filozofije, a " Smijeh bez razloga" njen moto. Na taj način je u narozofiji smijeh osnovna struktura u stvaranju svijeta, kao što su davno vjerovali gnostičari. U smislu novonastajuće znanosti, promjenom paradigme u fizici, oni za razliku od gnostičara, smijeh nazivaju, radosnom energijom koja prelazi u vatromet stvarnog postojanja.
Zamak u kojem ste se čitajući ove rečenice našli je obasjan suncem vaše nove svijesti. Poslušajte ovo što sada čujete nije tuđi smijeh, to se vi smijete ludi u sebi, vašem sretno probuđenom egoističnom umu. Vi se smijete glasno i sve napetosti vašeg tijela se tope na suncu vaše nove svijesti. Kada se sunce danas skrije, ta čarolija neće nestati, jer vi se smijete životu i ugodi osjećaja svog opuštenog tijela.